POTPUNA POMRČINA SUNCA 11. KOLOVOZA 1999.
   

Dan kada je "nestalo" Sunce

   
 

tekst i fotografije: Marino Fonović

   
  Još od najstarijih vremena Sunčeve ali i  Mjesečeve pomrčine pružale su ljudima osobit vizualni doživljaj, pobuđivale  tjeskobu i strah pred nepoznatim. Nastajanje noći usred bijela dana predstavlja  nesumnjivo najveličanstveniju prirodnu pojavu koju možemo u iznimno rijetkim  prigodama promatrati na našem nebu. Posljednju totalnu pomrčinu Sunca u 20.  stoljeću doživio sam na obali jezera Balaton u Mađarskoj.
   
  Jedanaesti kolovoza 1999. godine ostat će do kraja života urezan u pamćenju svih  koji smo se u noći s 10. na 11. kolovoza zaputili u Madjarsku.
  Otprilike u 6 sati ujutro stigli smo u Balatonföldvar na obali Blatnog jezera (Balaton).  Kiša je padala ali je istočni obzor bio obojan svjetlo ružičastim tonovima. Kako  se postupno razdanilo naoblaka se počela kidati, ubrzo se pojavilo Sunce. Bio je  to dodatni poticaj našemu optimizmu. Nebo se razvedrilo i raspoloženje je bilo  sjajno, neprospavana noć je brzo zaboravljena. Nakon kraćeg razgledavanja obale,  odabrali smo mjesto promatranja na malom lukobranu. Sa tog mjesta imali smo  nezaklonjeni pogled na cijelo nebo i veliko jezero po kojem je plovilo mnoštvo  jedrilica.
  U 11.25 sati počela je najveća predstava, kojoj sam prvi put prisustvovao. Kad  sam pogledao kroz filtrom zaštićeni teleobjektiv, vidio sam početak Sunčevog  nestajanja - mali dio njegovog diska bio je "odgrizen". Iz minute u minutu  Mjesec je sve više i više prekrivao vladara našeg neba. Kad je faza pomrčine  prešla pedeset posto, moglo se primijetiti kako svjetlost u okolici više nije  jednaka, stekao sam utisak, kao da je polarizirana. Svaki put bi se uznemirio  pri pogledu na Sunce, koje je postupno gubilo svoju moć. Jedrilice na jezeru su  zastale, spuštena su jedra, sve je izgledalo tako dostojanstveno.
   
 

 

Pogled na Blatno jezero neposredno pred početak pomrčine Sunca i oprema za fotografiranje pomrčine.

 

   
  Deset minuta pred potpunom pomrčinom, opazili smo Veneru. Blijeda sunčeva  svjetlost postajala je sve slabija, shvatio sam da dolazi neizbježno, ono, o  čemu sam dosad tek čitao, ono čemu su se divila sva pokoljenja prije mene.  Zapuhao je znameniti vjetar, koji se pojavi kao prethodnik nadolazeće sjene,  postajalo je sve hladnije. Nebo je bilo posve vedro, uvjeti su bili fantastični  i nisam mogao vjerovati da mi se to stvarno događa. Na jugozapadnom dijelu  obzora pojavila se sjena, imao sam osjećaj da dolazi strašno nevrijeme, premda  nije bilo vidjeti oblaka. "Hvala bogu" rekao sam i dao kolegi posljednja  uputstva na što da obrati pozornost prilikom promatranja. Gledam na sat još šest  sekundi do potpune pomrčine. Ruke mi se tresu kao pijancima jutro za šankom,  prije nego što dobiju svoju jutarnju dozu maligana. Počinjem s fotografiranjem  na Kodakov film Royal Gold 100 ISO: 1/1000 sekunde 1/500, 1/250, sve pri f/11.  Dijamantski prsten uhvatio sam na emulziju pri ekspoziciji 1/250 sekundi.
  U 12.50 minuta počeo je glavni dio veličanstvenog prirodnog spektakla. Priroda  je ušutjela. Ne čuju se ptice. Sva kretanja su prestala. Do malo prije osjetan  vjetar prestao je puhati. I mi smo bez daha. Sjena je upravo iznad nas. Počelo  je. Sunce je bilo posve poraženo, sekundu nakon dijamantskog prstena pojavila se  korona, veličanstvena Sunčeva atmosfera, koja je poradi snažnog sjaja skrivena  pred našim očima. Doslovno zažarila se iza Mjeseca i bila je zahvaljujući  pojačanoj sunčevoj aktivnosti osobito prostrana. Duže vrijeme pred potpunom  pomrčinom smo u Sunce gledali samo sa zaštitnim filtrima, kad je nastupila  potpuna faza, mogli smo pogledati koronu kroz nezaštićeni dvogled ili teleskop.
   
  Fotografije prikazuju - pojedine faze  potpune pomrčine Sunca. Sve snimke dobivene su 300  milimetarskim teleobjektivom na film Kodak Royal Gold osjetljivosti  100 ISO, faze djelomične pomrčine snimljene su uz uporabu Mylar  zaštitnog filtra.
   
 

 

 

 

Trenutak prije potpune pomrčine

 

Dijamantni prsten

 
  Sunčeva korona   Protuberance
   
  Na rubu kromosfere vidimo nekoliko protuberanci, koje su se poput plamenih  jezika uzdižu iznad zatamnjenog Sunčevog diska.
  Oko Sunca jasno se vide sjajne zvijezde i planeti. Prizor je veličanstven:  lijevo od Sunca pogledom nalazim Veneru, lijevo od Sunca Merkur, koji je tek  znatno slabijeg sjaja od Venere ali ne tako skroman, kao što smo ga navikli  vidjeti nisko nad obzorom pred Sunčevim izlaskom ili zalaskom. Približno 10  stupnjeva istočno od od Sunca opažam Regul, najsjajniju zvijezdu u zviježđu  Lava, u smjeru sjeverozapada nazirem Poluks i Kastor u zviježđu Blizanaca.  Uokolo iznad obzora vidljiv je nešto svjetliji pojas, koji označava rub sjene.  Slikao sam brzo; "k vragu i automatika, ja sam brži mislio sam i dogodilo mi se  da nikad dosad nisam tako brzo ispucao cijeli film.
  Ljudi su bili toliko oduševljeni time što su promatrali, da je bilo čuti krikove, uzdahe, neki su na svojim fotoaparatima zaboravili isključiti  bljeskalice. Nebo je bilo tamno modre boje, životinje su mislile da je nastupila  noć.
  Odjednom sjajan bljesak zasljepljuje nas. Prve zrake svjetlosti što su se  prošuljale kroz neki rubni Mjesečev krater. Ponovno opažamo dijamantski prsten.  Gotovo je, trajalo je tek malo više od dvije minute... Nemoguće je riječima  opisati sve osjećaje, koji su me preuzeli u tim trenucima, doslovno treslo me  je. Što su tek mogli misliti davni preci, koji su bili svjedoci veličanstvenom  događaju, u vrijeme kada ih nije imao tko prethodno upozoriti. Vidjeti potpunu  pomrčinu Sunca je tako elementaran doživljaj, da u trenu postaneš svjestan  skromnosti ljudske civilizacije u usporedbi s prirodnim silima, koje su takve  milijardama godina.
  Kad je predstava potekla u suprotnom redoslijedu od onoga kako je počela, svi  prisutni smo počeli jedni drugima čestitati, kao da smo svi najednom shvatili,  da smo svi jedna velika obitelj srodnih bića u tom velikom univerzumu. Zaista  fantastično!
  Približno sat vremena nakon potpune pomrčine Mjesec se potpuno odmaknuo ispred  Sunčevog diska i sve skupa je izgledalo, kao da nismo bili svjedoci prekrasnom  događaju.
  Vrijedilo je to vidjeti, doživjeti; vrijedilo je zabilježiti i sjetom i filmom.  Ne sjećam se da sam ikad čuo, da je netko požalio što je otišao na put da bi  vidio potpunu pomrčinu Sunca.
  Na kraju podsjetimo se: posljednja potpuna pomrčina Sunca vidljiva iz Hrvatske  bila je 15. veljače 1961. godine, potpuna pomrčina bila je vidljiva u  ranojutarnjim satima u uskom pojasu koji je prolazio preko Dalmacije. Naredna  potpuna pomrčina Sunca iz Hrvatske bit će vidljiva tek 2081. godine.
   
 

 

 

 

webmaster m. fonovic  Copyright © 2008 AI Press U.S.A.  All rights reserved.